Ovo je slika iz 2003.godine...taman pred sami pocetak i prve dodire sa dzudo sportom. I ovo mi je jedna od najdrazih slika u mom zivotu, ako ne i najdraza, jer budi mi uvijek posebne emocije, da li mozda sto je i jedna od prvih slika za koje sam bio svjestan uopste. Kako sam stario sve mi je imala veci i veci znacaj, i sve mi je rastao ponos prema svojim roditeljima.

Pred pocetak, gdje smo mi kao djeca samo imali veliki san, a oni veliku vjeru u svoju djecu. Od tada evo 18 godina ogromne posvecenosti, ekstremnog truda, velikih titula i mukotrpnog rada..od jutra do mraka, iz dana u dan, prolivene litre i litre znoja, bezbroj bitki, zasto? Da bi dokazali Svijetu odakle smo i kakvi su nam korijeni.🇷🇸

Vecinu tog puta smo bili sami, sami protiv svih, use i u svoje kljuse. Malo ljudi zna kroz sta se sve proslo, vecina ne moze da razumi i zamisli kakav je put do vrha bio. Put koji je stvaran i pravljen iznova, jer kod nas u ovom sportu ga niko nije prokrcio prije. Ali kada je zdrava, slozna i jaka porodica onda se mogu pomjeriti sve granice. Zato sto je tada Bog tu, i On slaze kockice, daje snagu, pravi put i salje Svoje poruke i upute za dalje. Sve u svoje pravo vrijeme, On zna kada i sta je najbolje za nas.
A to kad ste sami protiv svih, to ne treba da vas brine, jer kao sto kazu rijeci apostolove: "Kad nemam nikoga, onda sam najjaci, jer imam samo Tebe, Gospode."🙏

I evo ga, idemo na Olimpijske Igre. To je taj nas veliki djeciji san koji je pokrenuo sve. I tu smo. Slava Bogu.🙏
I da...jer tako smo odgojeni, necemo ici samo da se predstavimo, vec da se sa Bozijom pomoci, proslavimo.
Nek bude kao i uvijek, ne nasa, vec Bozija volja, jer mi je i do sada Gospod dao vise nego sto ja zasluzujem. Hvala Mu za sve🙏

Nemanja Majdov